Tobias Stosiek i Nataša Veljković ugledni su glazbenici i pedagozi s adresom prebivališta u meki klasične glazbe – Beču, gdje predaju na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti. Na Međunarodnoj ljetnoj školi Youngmasters svoje znanje i iskustvo polaznicima dijele od 2015. godine, kada su se prvi put pridružili predavačkom timu. Njihov izniman duo već smo imali prilike slušati na recitalu 2015. godine, a ponovno su nas oduševili na Youngmasters Gala koncertu 2021. godine. Ovi višestruko nagrađivani klasični glazbenici su kao duo 2017. godine objavili album “Cellissimo-Pianissimo”. Na ovogodišnjem recitalu, duo i bračni par Stosiek-Veljković predstavit će dinamičan program koji uključuje čuvenu Schubertovu Arpeggione – Sonatu, ali i virtuozno djelo Camille Saint-Saëns-a Introduction et Rondo capriccioso, op. 28.
Njihov recital bit će održan u Galeriji Prica u srijedu, 21. kolovoza, u 20. sati. Ulaz je slobodan!
ŽIVOTOPIS
Nataša Veljković, pijanistica s bogatom međunarodnom karijerom, u središtu je glazbenog života od četvrte godine. Nakon školovanja u Beogradu kod prof. Arba Valdme, u dobi od 14 godina primljena je na bečki Univerzitet za glazbu i izvedbene umjetnosti, gdje je diplomirala s najvišim ocjenama. Njezin talent prepoznat je još u djetinjstvu, kada je osvojila prve nagrade na međunarodnim natjecanjima u Italiji, a u 11. godini postigla senzacionalni uspjeh s izvedbom Ravelovog koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom. Njezina izvanredna dostignuća donijela su joj brojne nagrade, uključujući prestižnu “Clara Haskil” nagradu u Švicarskoj. Nastupala je s poznatim europskim orkestrima i eminentnim dirigentima, te sudjelovala na mnogim festivalima diljem Europe. Uz koncertne aktivnosti, Veljković je snimila brojne CD-e, uključujući kompletan opus Dore Pejačević. Danas predaje na bečkom Univerzitetu za glazbu i izvedbene umjetnosti te je član ocjenjivačkih sudova na brojnim međunarodnim natjecanjima, dok je Mozartov opus u središtu njezina repertoara.
Tobias Stosiek, rođen u Schwerinu u Njemačkoj, studirao je violončelo na Universität für Musik und darstellende Kunst Wien kod prof. Tobiasa Kühnea, uz pohađanje seminara kod istaknutih čelista poput Davida Geringasa, Fransa Helmersona i Mstislava Rostropovicha. Osvojio je brojne nagrade na međunarodnim čelističkim natjecanjima, uključujući prva mjesta na natjecanjima kao što su Int. Brahms-Wettbewerb u Pörtschachu, Int. Instrumentalwettbewerb u Markneukirchenu, Int. Violoncellowettbewerb u Liezenu, i Jeunesses Musicales u Beogradu. Često nastupa na festivalima i koncertima diljem Europe, a njegove izvedbe prenose ORF, Sender Dresden, DeutschlandRadio Berlin i MDR Kultur. Od 2003. godine vodi svoju klasu na Universität für Musik und darstellende Kunst Graz te djeluje kao član žirija na prestižnim natjecanjima. Tobias Stosiek svira na violončelu iz 1700. godine, koje je izradio Don Nicola Amati u Bologni.
PROGRAM
Franz Schubert (1797-1828): Arpeggione-Sonate u a-molu, D 821
–Allegro moderato
–Adagio
–Allegretto
Frédéric Chopin (1810-1849): Berceuse, op. 57
Frédéric Chopin: Balada br. 4 u f-molu, op. 52
Frédéric Chopin: Andante spianato et Grande Polonaise brillante, op. 22
Camille Saint-Saëns (1835-1921): Introduction et Rondo capriccioso, op. 28
O djelima i skladateljima
Franz Schubert (1797-1828) bio je austrijski skladatelj, poznat kao jedan od najvažnijih predstavnika ranog romantizma u glazbi. Rođen je 31. siječnja 1797. u Beču, a iako je živio samo 31 godinu, ostavio je nevjerojatno bogat opus s više od 600 pjesama (liedova), kao i simfonija, sonata, komorne glazbe i misa. Schubertov rad često nije bio priznat tijekom njegova života, pa su ga financijski podržavali prijatelji. Iako je bio relativno nepoznat izvan Beča, Schubert je bio cijenjen u užem krugu prijatelja i glazbenika, među kojima su se održavali tzv. “Schubertiade”, večeri posvećene njegovoj glazbi.
Franz Schubert skladao je Sonatu za arpeggione i glasovir u a-molu, D. 821 u studenom 1824. nedugo nakon što se vratio iz Zseliza, gdje je proveo cijelo ljeto poučavajući dvije kćerke grofa od Esterházyja. Iako danas trostavačnu Sonatu arpeggione uglavnom uz klavir sviraju violončelo ili viola, a postoje i brojne transkripcije za druge instrumente, naročito aerofone. Sonata je prvotno bila zamišljena za izvedbu na instrumentu arpeggione koji je svoju kratkoročnu popularnost uživao upravo za Schubertova života. Gitaru d’amour ili arpeggione izumio je tijekom 1823. ili 1824. cijenjeni bečki graditelj gitara Johann Georg Stauffer, a izgledala je poput uvećane gitare sa šest žica koja se mogla sagnuti kao i violončelo. Iako je za instrument prvotno vladao veliki interes, popularnost je bila kratkog vijeka, a danas je najpoznatiji ostao zahvaljujući navedenoj Schubertovoj sonati. Unatoč imenu, Schubert je izbjegavao arpeggia prema kojima je instrument dobio ime, a fokus je prebacio na na liričnost tradicionalne sonate za žičane instrumente i glasovir. Prvi stavak, Allegro, izgrađen je oko prepoznatljive melodije. Druga se tema nastavlja u nježnim naletima šesnaestinki, a kako arpeggione nije mogao izvoditi brze note u opsežnom dinamičkom volumenu, svi brži dijelovi sonate označeni su dinamikom piano ili pianissimo. Nježni Adagio je gotovo himničkog karaktera, dok Allegretto prethodi pozivu na kratku solističku improvizaciju u tranziciju finala višedijelnog posljednjeg stavka.
Frédéric Chopin (1810-1849) bio je poljski skladatelj i pijanist, jedan od najvažnijih i najutjecajnijih skladatelja za klavir u povijesti glazbe. Već kao dijete pokazao je izvanredan talent za glazbu, a prve skladbe napisao je s tek sedam godina. Njegova djela, koja uključuju mazurke, poloneze, nokturne, preludije i balade, zahtijevaju izuzetnu vještinu, ali su istovremeno prožeta poetskom ljepotom i dubokom emocionalnom snagom. Jedan od najzanimljivijih aspekata Chopinovog života bila je njegova dugogodišnja veza s francuskom spisateljicom George Sand, pravim imenom Aurore Dudevant. Njihova veza, koja je bila i strastvena i turbulentna, duboko je utjecala na Chopinovu glazbu, nadahnjujući mnoga od njegovih najpoznatijih djela. Chopin je cijeli život patio od lošeg zdravlja, vjerojatno od tuberkuloze. Ova bolest značajno je utjecala na njegov rad i život te je od nje i preminuo e u dobi od samo 39 godina.
F. Chopin: Berceuse, op.57
Napisana tijekom ljeta 1843. godine, Berceuse u Des-duru, op.57 jedno je od Chopinovih najzrelijih djela. Ova suptilna uspavanka započinje njihanjem ostinantnog basa, nakon čega slijedi glavna tema čija melodija podsjeća na poljsku uspavanku imena “Mjesec je izašao, psi su zaspali”. Istu melodiju, koju mu je majka pjevala kao djetetu, Chopin koristi u svojoj Fantaziji na poljske plesove. Nakon kratke teme od samo 4 takta slijedi 16 varijacija koje se elegantno i fluidno pretaču jedna iz druge. Dječja se naivnost prvotne melodije odmah razvija kontrapunktalno, a ubrzo se rascvjeta u arabesku koja lebdi nad i dalje prisutnim ostinatnim basom. Za kraj, harmonijska struktura se neprimjetno mijenja, a melodija nas ponovo uspavljuje i nestaje.
F. Chopin: Balada br.4
Posljednja od Chopinove 4 balade, najviše se razlikuje od prethodnih. Narativnog karaktera i kompleksne polifone strukture, četvrtu je baladu teško formalno definirati. Prva tema, za razliku od ostalih balada gdje se iznosi samo 2 puta, ovdje se pojavljuje u obliku varijacija. U samom uvodu, slušatelj dobiva dojam da je uplovio u priču koju je već netko započeo, ali fabula ove priče puna je zavoja i stanki, nenadanih uspona, fascinantnih epizoda i interludija. U codi, dostiže svoj vrhunac i trijumfalnim akordima završava, bez smanjenja ekstaze. Prožeto virtuoznim pasažama i fragmentarnim lirskim motivima, četvrta je balada jedna od kruna cjelokupnog Chopinvog klavirskog opusa.
F. Chopin: Andante spianato et Grande Polonaise brillante op.22
Chopin tek 1834. ili 1835. godine polonezi dodaje uvodni Andante spianato, koji po svom karakteru ne odgovara polonezi, ali ih upravo taj kontrast i spaja. Andante spianato (što znači ujednačeno, bez afekta) nas uvodi u djelo poput intimnog nokturna, s distinktno ornamentiranom melodijom koja se razvija u meditativnu arabesku. Semplice koral slijedi kao prekid noćnog ugođaja, jednostavne i pravilne forme, nakon čega se ponovo vraćaju razvedene pasaže. Prije samog kraja, čujemo uspavani koral iz daljine, iz kojeg nas bude nenadane fanfare ritmične poloneze.
Tema poloneze poletna je i raspjevana melodija, s naglašenom ritmičnošću i humorističnim karakterom. Forma je nešto između ronda s epizodama i plesa s triom, a fakturu sačinjava mnoštvo briljantnih ukrasa i virtuoznih pasaža. Nakon molske epizode intimnog karaktera, slijedi lirski povratak na prvu temu koja se potom razvije u prvotnu poletnost. Za kraj, izrazito virtuozna coda s mnoštvom kromatike predstavlja tehnički izazov izvođaču, a slušatelju finalnu kulminaciju briljatnosti i bravure.
Camille Saint-Saëns (1835-1921) bio je francuski skladatelj, pijanist, orguljaš i dirigent, jedan od najistaknutijih glazbenika svog vremena. Saint-Saëns je bio izuzetno plodan skladatelj, stvarajući u gotovo svim glazbenim formama, uključujući simfonije, koncertne djela, opere, komornu glazbu i skladbe za orgulje. Bio je pravo čudo od djeteta. Već s tri godine znao je svirati klavir, a s pet je počeo skladati. Njegov prvi javni nastup, kada je imao samo deset godina, postao je legendaran. Na tom koncertu, Saint-Saëns je ponudio svirati bilo koju od Beethovenovih 32 sonate po izboru publike, pokazujući izvanredno znanje i talent. Osim glazbe, Saint-Saëns je bio strastveni putnik i istraživač. Putovao je diljem svijeta, posjećujući egzotična mjesta poput Egipta, Alžira, Španjolske i Cejlona. Ta putovanja često su nadahnjivala njegova djela, donoseći mu nove ideje i inspiracije koje su obogatile njegovu glazbenu paletu.
C. Saint-Saens: Introduction et Rondo Capriccioso
Ovo djelo, napisano 1863. godine i posvećeno velikom španjolskom violinistu, Pablu de Sarasateu, djeluje na dvije skladateljeve vrline: u sporom Introduction, violina pjeva ljupku melodiju čiji nedostatak strasti mnogo govori o Saint-Saensovoj elegantnoj ekspresivnosti. U Rondo Capricciosu, poletnost i virtuoznost spajaju se na efektni način. 1876. godine, od strane kritičara, djelo je opisano “poput fantastičnog valcera u španjolskoj maniri”, a danas je na repertoaru svih svjetskih violinista.
O svojoj transkripciji za violončelo, violončelist Tobias Stosiek kaže: “U ovoj obradi tonalitet ostaje isti kao u originalu, što olakšava zajedničko sviranje s klavirom ili orkestrom, jer klavirska dionica ili orkestralna partitura ostaju nepromijenjene. Violončelo svira oktavu niže od violine, čime postiže optimalan zvuk. Na nekim mjestima, primjerice u ponavljanjima, violončelo svira čak dvije oktave niže od originala, pružajući zvučnost i koristeći cijeli tonski raspon violončela do dubokog C. Na nekoliko mjesta složeni dijelovi su malo olakšani, osobito kada se radi o pratećim figurama. Note ove obrade bit će objavljene u ljeto 2024. kod izdavačke kuće Friedrich Hofmeister Musikverlag u Leipzigu.”
Programske bilješke: Fabijan Košćak
